Pips, Chips & Videoclips [Zagreb / HR]



Biografija

Pips, Chips & Videoclips jedinstvena su pojava na hrvatskoj glazbenoj sceni; istovremeno stilski raznovrsni, tematski provokativni i vizuelno atraktivni – pravi su primjer modernog pop sastava. Velika karijera ovog benda mogla se naslutiti već po prvom pojavljivanju u javnosti, 1992., kada je njihov nastupni singl, navijačka himna “Dinamo ja volim” (nastala na tragu tradicionalne “You’ll Never Walk Alone”), srušio sve rekorde slušanosti i postao neprikosnoveni hit godine. Riječ je o pjesmi koju kritičari s pravom nazivaju hrvatskom inačicom glasovite “Anarchy In UK” Sex Pistolsa, o autentičnoj urbanoj himni čiji buntovničniki karakter podgrijava dugogodišnja borba navijača “Dinama”, Bad Blue Boysa, da svom klubu vrate staro ime. Vrijedi spomenuti i to da “Dinamo ja volim” u svih sedam i pol godina svog postojanja ni jednom nije emitiran na državnim TV i radio programima.

Veliki uspjeh debitantskog singla bio je u prvim godinama karijere Pipsima više teret negoli blagoslov. Diskografska industrija u ratnim uvjetima nije imala ni snage ni mogućnosti materijalizirati ogromnu popularnost jedne pjesme nepoznatog benda, a prešutni bojkot državnih medija i stalni politički presing onemogućavao je širu koncertnu aktivnost. Ipak, nastupni je album “Shimpoo Pimpoo”, izdan krajem 1993., ostavio dobar zalog za budućnost. Stilski krajnje raznovrstan materijal, u rasponu od kabaretskog popa do žestokog punka, iznenadio je i zbunio mnoge; trebalo je vremena da se publika navikne na eklektičan autorski stil benda, karakterističan većini kvalitetne pop glazbe devedesetih. Širok raspon utjecaja Pips, Chips & Videoclips nikada nisu skrivali, i ta je karakteristika, uz specifičnu Ripperovu poetiku, do danas ključna u prepoznavanju vrijednosti benda. Iz početne faze vrijedi zabilježiti i nastup iz rujna 1993., kada su Pipsi, na izričit zahtjev legende hrvatske estrade Miše Kovača, nastupili kao njegova predgrupa na huminatarnom koncertu pred 40 tisuća ljudi na splitskom “Poljudu”.

Slijedeće dvije godine obilježila je bogata kazališna aktivnost benda; 1994. je Satiričko kazalište “Kerempuh” iskoristilo dobar dio materijala sa “Shimpoo Pimpoo” kao glazbenu podlogu hit-predstave “Dobro došli u plavi pakao” Borivoja Radakovića, dok godinu dana kasnije Pipsi rade soundtrack za rock-dramu “Mafija!” u Zagrebačkom kazalištu mladih. Takva se sprega popa i teatra u oba slučaja pokazala vrlo uspješnom, donijevši i glumcima i bendu širi krug publike. U prosincu 1995. Pips, Chips & Videoclips objavljuju svoj drugi album, “Dernjavu”, iznimno zrelo i kvalitetno ostvarenje, kojim bend osvaja i dotad mu nedostupne dijelove Hrvatske, te započinje proboj na susjedna tržišta Slovenije i Bosne i Hercegovine. Ova produkcijski i autorski superiorna ploča lakoćom osvaja hrvatsku inačicu “Grammya”, diskografsku nagradu “Porin” za najbolji alternativni album 1996. Trijumfalni koncertni nastupi tijekom proljeća i ljeta 1996. označuju definitivni dolazak Pipsa na sam vrh hrvatske rock hijerarhije. U rujnu 1996. grupa postaje glavni promotor proizvoda nizozemske tvrtke “Duyvis” na hrvatskom tržištu.

“Dernjava” je Pipsima postavila visoke standarde za slijedeći projekt, i taj je izazov spremno dočekan. “Fred Astaire”, sniman u proljeće 1997. na obroncima Učke, a miksan tog ljeta u Ljubljani, dočekan je u hrvatskoj javnosti kao apsolutni kreativni trijumf benda, s jednakim oduševljenjem publike i probirljivih kritičara. Moderna produkcija, agresivna svirka, čisti jezik ulice i nesumnjivo najveća politička angažiranost zabilježena na hrvatskoj sceni do sada bili su razlog podizanju velike medijske prašine. Izlazak albuma u listopadu ‘97. pratila je i prva autorizirana biografija jednog hrvatskog rock benda, knjiga “Dugi vikend u zemlji čudesa”. Zvaničnu koncertnu promociju “Astairea” u zagrebačkom kazalištu “Gavella” mediji su proglasili najboljom “živom” predstavom benda u karijeri i jednim od najdojmljivijih rock događaja u Hrvatskoj uopće. Treća ploča Pips, Chips & Videoclips gotovo je u svim anketama na kraju 1997. osvojila prvo mjesto, a ukus publike potvrdila je i prava žetva nagrada 1998.; četiri novinarske rock nagrade “Crni mačak” (za rock album, spot “Sex u školi”, pjesmu “Sex u školi” i vokalnu suradnju s Darkom Rundekom u “Plači”), potvrdila su i dva “Porina”, onaj najprestižniji – za album godine te za najbolju vokalnu suradnju. Potpuni trijumf “Freda Astairea” spektakularno je proslavljen u proljeće ‘98., na solo koncertu pred tri tisuće ljudi u zagrebačkom Domu sportova. Pipsi su, uz pet iznimno uspješnih spotova, svoju ulogu u vizuelnim medijima te godine zaokružili pojavljivanjem na soundtracku cijenjenog filma Gorana Rušinovića “Mondo bobo”, s pjesmom “Mrtav čovjek”.

Pips, Chips & Videoclips svojm karijerom pokazuju kako je moguće izdići se iznad uskih okvira sredine u kojoj su nastali i stvarati glazbu i “predstavu” oko nje na svjetskoj razini. Riječ je o bendu koji profesionalnost uzima kao svoj “modus operandi”, uvijek spremnom ispuniti očekivanja publike, bez obzira na okolnosti. Te im je godine i sama publika zahvalila na takvom pristupu, dodijelivši im “Crnog mačka” za najbolju live-izvedbu.
U studenom 1999. izlazi i njihov četvrti album “Bog”, kruna njihovog dosadašnjeg rada i pravi pozdrav odlazećem tisućljeću. Sniman, miksan i masteriran u jednom od najboljih europskih studija, “Tivoli” u Ljubljani, “Bog” je jedan od najvažnijih domaćih albuma desetljeća koji s lakoćom osvaja dva “Porina” (najbolji rock album i najbolje likovno oblikovanje) i četiri “Crna mačka” (najbolji rock album, najbolji rock izvođač, najbolja produkcija i likovno oblikovanje). Slijedi i glasovita turneja “Fenomenalan dan” po kazalištima u osam najvećih hrvatskih gradova.

U dvijetisućitoj bend je u medijima prisutan uglavnom zahvaljujući glasinama o raspadu, zbog odlaska dvojice njegovih članova, Kralje i Tiće. No, već u prosincu glasine su posve demantirane, kada na nastavku turneje “Fenomenalan dan” gitarist Nikola Radman, poznat po radu s Urbanom, ulazi u bend kao njegov novi punopravni član, a Pipsi najavljuju i snimanje posve novog albuma “Drveće i rijeke”.
Turneja “Fenomenalan dan” zaključena je u ljeto 2001, svirkama po hrvatskoj obali, a prije toga, zapaženi su i nastupi Pipsa u Ljubljani, Sarajevu i Skopju (festival “Skopje gori”).

2002. godine iz benda odlazi bubnjar Šparka, pa bend danas ima još jednog novog člana – Tina Ostreša.
U međuvremenu, Pipsi se okreću i Internetu kao savršenom mediju za komunikaciju s obožavateljima i nove eksperimente – www.pipschipsvideoclips.com, rad izvrsnog mladog Web dizajnera Tomislava Turkovića, bio je središnjim mjestom zbivanja mnogih projekta, pionirskih za hrvatsku pop scenu. U suradnji s hrvatskim Internet providerom Iskonom, organiziran je živi prijenos stvaranja novih pjesama putem Web kamere smještene u prostoriju za vježbanje benda, a organizirano je i nekoliko chatova, tijekom kojih je Ripper bio domaćin mnogim istaknutim ličnostima hrvatske pop-kulturne scene (Mario Kovač, Let 3, El Bahattee, Mance, Robert Knjaz, Zoran Ferić i Bolesna braća).
Preko Web sitea benda organiziran je i natječaj za remiks pjesme “Motorcycle Boy” (uz “Dan, Mrak” i “Narko”, treći CD singl “skinut” s albuma “Bog”), te natječaj za dizajn omota nadolazećeg albuma “Drveće i rijeke”.

2003. godine, po završetku snimanja albuma “Drveće i rijeke”, u bend su umjesto Nikole Radmana regrutirani gitaristi Ivan Božanić, Deny Kožić i Krunoslav Tomašinec, te Zdeslav Klarić na klavijaturama. Prava pravcata seoba naroda, zar ne?!
U travnju iste godine pod etiketom “Menart” izlazi peti studijski album grupe – “Drveće i rijeke”. Producenti su Jura Ferina i Pavle Miholjević, a miksan je u “Tarbox Road Studios” u SAD-u kod Davea Fridmanna (Flaming Lips, Mercury rev, Mogwai…). Mjesec dana kasnije aterira i specijalno izdanje albuma, s bonus DVD-om na kojem su najbolji spotovi grupe i dokumentarni film s miksa u Tarboxu – “U šumi kod Dave-a”. Album pobire respektabilne recenzije u renomiranim svjetskim glazbenim časopisima (”Mojo”, “The Face”,…). Novopridošla ekipica definitivno je I bezbolno deflorirana rasprodanim koncertom u zagrebačkom KSET-u, a potom slijede nastupi na nekoliko festivala u regiji (mariborski Lent, novosadski Exit, Zagreb Open Air…) i nekolicina samostalnih nastupa po Hrvatskoj, Sloveniji i BiH.

2004. bend je koncertno prilično marljiv. Izdvajaju se sjajan koncert u zagrebačkom kazalištu “Gavella”, te zapaženi nastupi u Londonu (klub “Spitz”) i Dublinu (”South Dublin Festival”). Umjesto odjednom/iznenada/I samovoljno penzioniranih Denyja I Tina stiže dugo priželjkivana akvizicija u vidu Dinka Tomaša Brazzodura, Božanićevog starog ratnog druga još od pionirskih dana. Tinjaru nakratko mijenja Mario Tarle, a potom još I kraće  (oooh, zar je I to moguće?!) Ivan Krznarić Vus. Bilo bi ovo naporno pohvatati I pratiti I starom dobrom Homeru, a nekmoli Pips nejačadi. Zato se u to vrijeme prilikom svakog zajedničkog putovanja uvodi obavezno prebrojavanje članova, te njihova identifikacija.
U prosincu 2004. bend gostuje u emisiji «Izštekani» na slovenskom radiju “Val 202″, gdje nastaje materijal za akustični live album “Dokument – Izštekani session 17.12.2004.”, koji u ušne sklopove naroda I narodnosti penetrira potkraj 2005. (”Menart”). Tonski je snimatelj na albumu Daniel “bomba I vrh” Biffel, a prvi puta se u ulozi producenta pojavljuje Ivan Božanić.

Početkom 2005. stiže i Ivan Levačić, legendarnog Levačića sin, s izrazito nabusitom I nimalo naivnom spikom  (“ja ovdje mislim ostati I mene nećete izbaciti tako lako”), pa se nakon te pomutnje inače nepomućenog mira u kozmosu konačno kristalizira današnja posada koju uz vodeći autorski dvojac Ivaniš-Božanić čine Borščak, Šinec, Zde, Brazzoduro i Levačić.
…..
…..i tada, nakon svega, desilo se što se desiti moralo!
Bend, zaista ničim izazvan, odlazi na kraću putešest…ovaj, turneju po Njemačkoj, tripčinu nakon koje više ništa neće biti kao prije.

Između negdje I nigdje, na koznakojem kilometru autobahna za bolju budućnost, Levijev se pogled zaleđuje na putokazu za pitoreskno mjestašce Pfaffenstein. Vascelog kombija putnici, obasjani saznanjem da I takvo što postoji, u trenu padaju u trans; kroz katarzu saznaju sve što čeljad može saznati o sebi, svojoj svrsi, a bogme I ponešto o prapočelima Svemira. Fafenštajn se jednoglasno proglašava Mitskim mjestom, a dotad izgubljeni sisavci metamorfoziraju u Astronaute – prelijepe, prehrabre I prepametne spasioce Kozmosa. Tako nastaju začeci i zameci misije “Fafenštajn”, najmisterioznije i najdubioznije u povijesti svemira.

2005. i 2006. PC&VC Astronauti šibaju diljem Fafenštajna; Hrvatska, Slovenija, BiH (”Sarajevo Film Festival”), Makedonija, a ponovno sviraju i u londonskom klubu “Spitz”. Krajem 2006. naši misionari započinju suradnju s HUHIV-om (”Hrvatska udruga za oboljele od HIV-a”) u sklopu koje održavaju humanitarno-edukacijske koncerate, te usput promiču ideje Predsjednika Svemira (za kojeg se u međuvremenu uspostavlja da je astronautski nalogodavac) I sveudilj pomažu ubogoj Astronautiji. Godina je 2007. Astronauti i službeno dolaze! Sondiranje terena počelo je u veljači fantastičnim i frenetičnim rasprodanim koncertom u zagrebačkom klubu “Boogaloo” pred 1500 posjetitelja. Daddy, Kardinal, Droid, Šinec, Lopez, Floyd i Brko zagrebačkoj su publici predstavili nekolicinu budućih intergalaktičkih himni, koje u jesen 2007. izlaze u obliku šestog studijskog albuma grupe pod nazivom “Pjesme za gladijatore”.

Pred finalno slijetanje u istraživačku je misiju putem “Večernjeg lista” poslano 150 000 sondi u obliku multimedijalnog diska “Teroristi plaču”, koji uz istoimeni najavni singl i spot Radovana Jovanova Gonza nudi i nekoliko live videosnimaka iz “Boogaloo”-a.
Album su producirali Ivan Božanić I producentski dvojac iz “Svadbasa” Jura Ferina I Pavle MIholjević. Put ih je na koncu ponovo odveo u Cassadagu, NY, gdje je Grammyjem nagrađeni Dave Fridmann dao završni touch u miksu I dodatnoj produkciji.
“Pjesme za gladijatore”, ekskluzivno I po prvi puta na ovim meridijanima I paralelama (a prije oficijelnog “Menartovog” cd pakiranja) izlaze na mobitelima, u okviru – pokazat će se – vrlo uspješne suradnje s T-mobileom. Plasman albuma na telefončiće, priznamo li si da je svjetska diskografija u nepopravljivim govnima, doima se zaista kuražnim i vizionarskim potezom.
Ostavljamo Pipse da “popravljaju svijet” kako znaju I umiju. Valjda znaju što rade, tja, specijalizirali su se za taj posao unazad 17 ljeta.

Ako ih gdjekad ugledaš, putniče namjerniče, ne boj se I priđi bliže! PC&VC shuttle obilazi svijet!

Pips, Chips & Videoclips cine:

Dubravko Ivaniš-Daddy [glavni vokal]
Ivan Božanić [gitara / kompjuter]
Krunoslav Tomašinec-Šinec [harmonika / gitara]
Marko Levanić [bas gitara]
Ivan Levačić [bubnjevi]
Zdeslav Klarić [klavijature]
Daniel Biffel [tonac]

Diskografija:

PJESME ZA GLADIJATORE [CD / Menart / 2007.]
DOKUMENT (IZŠTEKANI SESSION) [CD / Menart / 2005.]
DRVEĆE I RIJEKE [CD / Dan, Mrak / MenArt / 2003.]
ULTRAOPTIMIZAM [CD single / Dan, mrak / 2002.]
MOTORCYCLE BOY [CD single / Dan, mrak / 2001.]
NARKO [CD single / Dan, mrak / 2000.]
BOG [CD / kazeta / Dan, mrak / 1999.]
FRED ASTAIRE [CD / kazeta / Jabukaton / 1997.]
SHIMPOO PIMPOO [CD / GN naklada / 1996.]
DERNJAVA [CD / kazeta / GN naklada / 1995.]
DAN, MRAK [CD single / Dan, mrak / 1995.]
SHIMPOO PIMPOO [kazeta / CBS-Interservice / 1993.]
“DINAMO JA VOLIM”/”KRUMPIRA!” [single cass / STV Music / 1992.]

Video: Na putu prema dole

Slubeni web: http://www.pipschipsvideoclips.com/hr