Recenzija // VRLO DOBAR FESTIVAL

Ljudima u organizaciji, ljudima u publici, bendovima i svima koji su imali i najmanji kontakt sa ovogodišnjim VDFom veliko hvala, i nakon dugo vremena HVALA koje ne može biti iskrenije.

Četiri fenomenalna benda, i kada sma pravio kratku najavu za ovaj event u Sarajevu, rekao sam da se baš ne može nazvati festivalom, ali ono što sam vidio u petak navečer u Domu Mladih „kicked ass“ bilo kojem quasi-festivalu koji se desio u protekloj godini. Četiri benda koji su napokon u Sarajevo donijeli dozu optimizma sto se tiče alternativne scene, jer (kako Ensar prije reče) „Građevina koja je izgrađena na prostoru nekadašnjeg Doma Mladih“ nije mogla biti punija u datim momentima. Vjerovatno se pitate zašto u datim momenta. Vrlo jednostavno, ljudi koji su došli su ovo zaista učinili svojevrsnim jednonoćnim festivalom, jer kako su se bendovi mijenjali tako se u publika sa njima izmijenjivala, pa je svako došao na svoje skačući ispred bine. Na jednom sam pomislio da je svako došao da čuje „ono svoje“ a i niko se nije mogao pokajati radi dolaska.

Od otvaranja svirke sa SUPERHIKS-ima ovo je „mirisalo na dobro“, i moram priznati da sam prije ove fenomenalne noći samo jednom čuo SUPERHIKS iako momci postoje od 90ih i zaista obožavam ovaj žanr muzike koji su uz stanovite promjene u bendu počeli da prave, a kako ga okarakterisati, –  Neka vrsta Ska-Punk-Reggae-Etno muzike, koja fenomenalno zvuči i  jednostavno vas ne može ostaviti ravnodušnim i nepokretnim, jer ono neizbježno „reggae njihanje“ sa njima ne možete izbjeći, tri trube doprinose toj etno niti u njihovoj muzici i jednom riječju mene su oduševili, jer iako su onako hijerarhijski najavljeni kao najnezvučnije ime eventa, ni malo nisu zaostali na sceni za ostalima pa čak bih išao i dalje, a to je da su neke ostavili iza sebe. Međutim jako je teško pričati negativne stvari kada se vratite puni emocija, i čak sam sebi ostavio čitav dan da ohladim glavu, ali ne ide… A valjda i to govori nešto. Sve u svemu fenomenalno otvaranje noći su napravili Makednoci i na velika nas vrata uveli u ostatak programa.

Nakon Hiksa, na stage izlaze kako Đole jednom reče u svojoj pjesmi „vanzemaljci iz SR Slovenije“, grupa Elvis Jackson koji sami za sebe kažu da utjecaj na njihovu muziku imaju upravo Ska, Punk, HC, Reggae i Metal pravci. Grupa koja je već jako dobro poznata sarajevskoj publici, grupa koja je rasprodala svaku salu u Sarajevu u kojoj je svirala, mada mora se priznati u sali veličinie Doma nisu još svirali. A „Michael Prisley“  je pokazao šta znači interakcija sa publikom,  u jednom sam momentu konstatovao da su im rekviziti zauzeli više prostora nego instrumenti. Sa čitavim kitom rekvizita za plažu su izašli na stage i sve do jednog iskoristili. Onaj najzanimljivije iskorišten su bila dva dušeka za vodu, i nakon pitanja upućenog publici :“Da li ima iko ovdje ko ne zna plivati?“ – Budući diplomac Jacksonove škole plivanja se javio, i na dušeku je prenesen kroz more ljudi koje se sve uzburkanije kretalo kako su Slovenci rasturali instrumente. A prethodili su : lopta i new-years-eve home made konfete, te rolne toalet papira itd itd. Međutim za vrijeme Elvisa je i počela jedna stvar koja je na početku bila jako zanimljiva, ali nakon višesatnog ponavljanje iste postala je dosadna „i Bogu i narodu“ osim nekolicini pojedinaca u publici. A to je bila neka vrsta stage-jumpa ali ne od strane bendova nego od strane pojedinaca iz publike, što je na prvu zaista doprinjelo atmosferi u publici i na bini međutim, kako je vrijeme odmicalo, a obezbjeđenje dobilo očite instrukcije da ne sputava raju ni u čemu, taj stage-jump se pretvorio u svojevrstan festival u festivalu, festival posvećen skokovima sa bine. Nažalost, jedna zanimljiva stvar se pretvoirla u jako dosadnu nakon sati ponavljanja, no dobro u toku svirke Elvis Jacksona to je zaista doprinjelo atmosferi. a već poznato „prašenje“ Jacksonovaca nije stalo do zadnjih taktova. Te tako još jedan fenomenalan nastup „vanzemaljaca“ je bio za svaku pohvalu.

Nakon Slovenaca susjedi nam iz Srbije izlaze na stage, već kultni band iz Novog Sada Atheist Rap, koji je tek izdao svoj novi album (koji usput možete besplatno skinuti sa njihove stranice, linkove oficijelnih stranica svih bendova kao i linkove za myspace profile pogledajte na dnu teksta) u Sarajevu nastupaju već peti put kako su i sami naveli u svom „predgovoru“. Sve pristune su obradovali uradcima na svom standardnom punk-rock pravcu, koji prema mnogima se karakteriše kao „happy-punk“, te tekstovi koji opisuju socijalne i onako situacije iz društva te se svako bar dijelom može naći u njihovim tekstovima.  A iskreno moram reći da je mene u trans ipak bacila Wartburg Limuzina i bar za jednu pjesmu sam prestao i da slikam i bilo šta radim i jednostavno se vratio u vrijeme kada sam je prvi put čuo. Momci, malo ste stariji ali zvučite jednako dobro, i svaka pohvala. Mežutim, ono što možda malo mogu zamjeriti je scena i scenski nastup u kojem je čini mi se nešto falilo, a ako me pitate šta nisam siguran da li to mogu definisati, fenomenalan zvuk ali ta neka scenska interakcija sa publikom je nekako bila bez svog „x-factor“-a, nešto je izostalo. Ipak, još jedna dobra svirka i možda moje manje kritike su i produkt toga što svi bendovi ovu noć su imali energične nastupe pa se čak i jedan dobar nastup nije tako izdvojio, što sam nekako očekivao. Članovi Ateista su pozvali sve prisutne da skinu i čuju njihov novi album postavljen na oficijelni site, što je još jedan veliki plus, učiniti takvo nešto.

A sad’ spektakl. Morao sam nekako tom recenicom, koja mi iz Nadrealista uvijek padne na pamet, jer ono što je uslijedilo je bio apsolutni šlag na tortu, zlatna nit VDF-a. Sve prethodno sam nekako „u cugu“ napisao, na ovome sam zastao, jer kako izraziti ono što se desilo u Domu riječima?! – Teško, ali bar ću da probam.

Negdje oko 01:30 na scenu Doma izašli su članovi „sarajevskog“ Kultur Shocka. Prije nego mi neko pripiše kojekakve epitete, nazvao sam ih sarajevskim jer ih ja tako doživljavam, može to biti zbog Gine ili možda i ne, ali kako bilo, a kada već ja pišem recenziju moram da idem za osjećajima. Za sve one koji možda nisu čuli KS, onako ukratko recenzija muzike koju prave:“ Fenomenalna kombinacija punk-HC-gipsy-etno muzike, koja u kombinaciji sa Srđanovim tekstovima i coverima koje rade na neke starogradske pjesme, niko ma šta slušao ne bi trebao moći ostati ravnodušan.“ – Ipak Kultur je i dalje undergorund bend iz Seattle-a čiji muzičari vuku korijene iz svih dijelova svijeta. Ovako kada pišem, pali su mi na pamet neki komentari, na forumima, youtube-u itd. Kako je KS zapravo loša kopija Gogol Bordella. I tada a i poslije ove obnove materije se samo mogu nasmijati. Iako nisam slušao live nastup Bordella, ne vjerujem da trenutno u svijetu postoji bend koji može proizvesti takvu energiju, bar ne što se tiče ovog žanra. Žanra u kojem se etno pravac pokazuje kao jedna od esencijalnih niti muzike. No nije to tema, pa nećemo zalaziti u to. Srđan i Co. su nezasitoj sarajevskoj publici pružili noć za prepričavanje dugi niz godina, i zaista svim skepticima među kojima sam i sam, dali nadu da alternativna scena može i mora opstati. Nažalost na dosadašnjim svirkama postojala je samo riječ „mora“ opstati jer su bednovi bili ti koji drže alternativnu scenu na okupu, ali publika nije uzvraćala istom mjerom. Ova noć je pokazala da nas ima, bar dovoljno da pokrenemo revoluciju. Bar dovoljno da se možemo nadati da nismo izgubljeni kao „Burek u Svemiru“.

Odoh ja poprilično daleko, ali hajde prebacite ovo na zaključak i nećete ni skontati da „palamudim“ previše. Kultur Shock je uz uradke poput Hashishi, Nadjia,  Tutti Frutti, Hajde Yano, te ostalim uradcima sa prvih albuma (Fuck the I.N.S. – Kultura Diktatura- Live in America) zapalio one fanove koji ih oduvijek prate, ali i dosta njih nažalost ostavio u muku jer se većina pjesama sa tih albuma, osim ako su coveri, bile nepoznate za jedan dio publike. Međutim uradci sa „We Came To Take Your Jobs Away“- su u potpunosti zapalili svakog pojedinca u publici, i nisam mogao da ne primjetim ali i svi iz backstagea su izašli da vide šta se dešava sa publikom. Opšti haos, onaj pozitivni je bar jednom u potpunosti vratio duh Domu Mladih koji je ako ne izgubljen onda izuzetno poljuljan. Ono što bih malo zamjerio nastupu je što su Shokovci odsvirali samo par pjesama sa novog  Integration albuma i to, ako se dobro sjećam, King for today – Build a Wall- Country of Mohammed-Lazy, a silno sam želio da čujem Holy Day koja mi je možda i ponajboljša pjesma na albumu, ali svakako ni ostale ne zaostaju puno.

„Sarajlije“ su vraćene na bis dva puta, i nakon prvog su se vratili sa Mastikom – Seamstress and The Officers (cover na partizansku Krojačica Mara)- Da Ye … I još jednom tako malim gestom toliko ljudi obradovali i zaista nam dali o čemu pričati. I nakon prvog bisa, Ginino Sarajevo ih je još jednom vratilo, na šta je Gino izasao na stage sa riječima:“Nemam ja pravo ovdje prestati svirati!“, i onako bez instrumenta čitav band (ali ovaj put riječ band čitajte :ČITAV DOM MLADIH) odpjevao sevdalinku u jednom glasu, nakon koje je Srđan i suzu pustio te sasvim iskreno pao na koljena i poklonio se svim prisutnima uz riječi:“Ja sam ovo kao šesnaestogodišnjak sanjao!“- A čini mi se da je pristunima bilo drago što punog srca takvu želju mogu ispuniti, a reći da to zaista misle.

Moj personalni uspijeh ovu noć je bio taj, da sticajem okolnosti nije niko od mojih „standardnih“ završio sa mnom na svirci radi raznih obaveza, nego moj školski prijatelj koji je iako meni jako drag, ona prava „narodnjačka duša“, kafanski čovjek. I kada sam se u jednom momentu dok je Gino pjevao okrenuo prema njemu, a on nijem gleda u njega pa u raju pa na kraju i u mene i izusti samo:“ Dobar je je** majku!“

Napokon ili bolje reći nažalost, oko 3h ujutro u noći sa petka na subotu, KS noge odnesoše dalje u svijet a nama poput djece koja izgubiše najvažniju osobu u životu, ostade neko breme i nevjerovatna tuga što je nešto takvo moralo da završi. Dan nakon svirke na profilu Kultura pročitah :“Sarajevo thanks for all your LOVE, we love u back.“- I ovim putem moram odgovoriti:“ Ljudi hvala vama za ovaj osjećaj, koji nisam imao odavno na koncertu, i mislim da govorim u ime svih kada to kažem.“

VDF je završio, a ja u stari prijateljev Cadett i nazad kući, put zapada, dalje od sunca da uhvatim malo sna. Hvala svima još jednom, i do čitanja. (Izvinjavam se za greške, pogotov sa “čććžšđ” nisam više mogao da gledam)