Činilo mi se dobrom idejom da ljudi napišu nekoliko rečenica hvale ili pokude za komade opreme starije generacije koja može po povoljnim cijnama da se nađe u malim oglasima. Siguran sam da bi takvi tekstovi mnogima pomogli da dođu do dobrih komada opreme. Iako pojačalo koje ću opisati nije većini interesantno jer je mali broj mladih ljudi upćte čulo za ovu firmu, a pri tom ovaj model nije bio čest na našim prostorima. Radi se o kvalitetnom pojačalu pa je vrijedno da se spomene. U toj klasi mogu se naći Roland Cube 100 ili nešto skromniji Cube 60, Lab L3 ili moćniji L5, a to su sve tranzistorska pojačala koja zaslužuju pažnju.

Na fotografijama možete vidjeti model G60-112 američke firme Acoustic proizveden 1981. godine. Za one koji ne znaju to je bila veoma popularna američka firma čija su pojačala svirali mnogi poznati muzičari kao što su Chuck Berry, Albert King, Jaco Pastorius, John Paul Jones (Led Zeppelin), Pat Metheny, Stanley Clarke i mnogi, mnogi drugi. Posebno su bila dobra njihova bas pojačala pa se mnoga još uvjek sviraju aktivno, kod nas to radi ex idol Zdenko Kolar sada u Zoni B, na primjer.

G60 je malo po dimenzijama (40×45x27 cm), ali je prilično teško, cca 20kg. Napravljeno je kao tenk od punog drveta i mislim i kada bih ga bacio sa drugog kata da bi i dalje radilo bez problema. Izgled je potpuno “vintage”, jednostavan, baš onako kako se nekada radilo i sigurno da izgledom neće nikoga da osvoji. Presvučeno je braon tolexom, a ugaonici i svi šrafofi su mesingani. Sa prednje strane ima dva konektora preko kojih se uđe u njegova dva kanala, normal i drive uz posebno podešavanje ulaznog signala. Tropojasna ekvilizacija je zajednička i vrlo efikasna kao i reverb i master potenciometar. Posebna priča je reverb koji je žičani i vrhunske kvalitete. Iako nije od onih najdužih jako je dobar i potpuno različit od digitalnih, jednostavno ovaj dodaje prostornost u pravom smislu reči. Zadnja strana je gotovo potpuno otvorena i tu su konektori za nožni prekidač za izbor kanala i reverb, izlaz iz pretpojačala sa kojeg je moguće odvesti signal u neku miksetu pa u razglas itd, a nalazi se i još jedan konektor za dodatni zvučnik. Dobro se vidi CTS ili Eminence zvučik od 12 incha. Urađeno je u tranzistorskoj FET tehnologiji, snaga je 60 W.

O kvaliteti dovoljan je podatak da za 26 godina upotrebe ovog pojačala na njemu ništa nije crklo niti mjenjano. Jedino je slomljena jedna od četiri plastične nogice koju sam zamjenio gumenom. Kvaliteta ugrađenih elemenata je vrhunska pa nije čudo da je ovo pojačalo u to vrijeme koštalo oko 500 dolara. Ono što je rijetko je 5m dugačak gumeni kabl za napajanje koji izlazi iz pojačala.

Nakon uključenja i samo par minuta probe sam shvatio da čemo se zavoliti međusobno. Očekivao sam onaj fenderovski ton što u osnovi i postoji, ali sa mnogo više topline. Upravo ta toplina je karakteristična za kompletan zvuk pojačala. Clean je jako dobar, svi tonovi izlaze potpuno čisto i bez napora ili dodatnih prizvuka. U ovom dijlu zvuk može da se ocijeni kao visokokvalitetan, prilično krupan, prostoran i zaokružen.

Zvuk ovog kanala možete poslušati ovdje:
http://www.esnips.com/doc/9cd4d90b-1c5c-48c1-af4a-1d13e671aab1/sava-2m

ili sa drugim postavkom boje tona:
http://www.esnips.com/doc/83928a11-37fd-4dd0-b412-d2633e025346/sava-6m

Distorzija je nekako potpuno “vintage”. Nije urađena standardno sa diodama već sa FET tranzistorima na principu prirodne prepobude tako da nema one tanke zujavosti karakteristične za tranzistorce, već je to onaj staromodni drive kakav su imali Doorsi naprimjer. Zamjerka bi bila da nema dovoljno prostornosti i ne mogu je ocjeniti kao visokokvalitetnu već samo kao sasvim solidnu.

Zvuk drive kanala može se poslušati ovdje:
http://www.esnips.com/doc/653076f5-85ce-4a9c-a70f-536fbc7b0da9/sava-7m

Pojačalo je strahovito glasno, a čak i na najvećoj glasnoći ne gubi glavu i ne odlazi u veliko izobličenje, bar ne sa Stratocasterom. Zaista impresivno.

Pojačalo ima određenu dozu bruma i šuma koji (meni) smetaju jer ga koristim prvenstveno u kući na malim glasnoćama. Mislio sam da su propali elektroliti, međutim pregledom i mjerenjem sam ustanovio da su kao novi i da nisu oni uzrok tome. Očigledno da preveliko pojačanje cijelog pojačala stvara taj problem. To sam i sam doživljavao kod nekih modifikacija koje sam vršio na pojačalima pa je izbor ili smanjiti pojačanje i dobiti potpuno bešumno, ali sterilno pojačalo ili podići pojačanje radi dobijanja toplijeg i dinamičnijeg zvuka i očigledno je konstruktor išao tim putem. No dobro, smanji se master nivo i ti prizvuci nestaju pa je za kuću to u redu, a na live nastupu se to i tako ne čuje.

Sve u svemu može se reći da je ovo dobar komad stare opreme koja itekako može parirati modernijim proizvodima. Glavna prednost je u odličnom clean zvuku kojim može parirati i lampašima, ima i veliku dinamiku, a ono što cijenim kod pojačala je to da kada se svira akord čuje se svaka žica pojedinačno što je svojstveno lampašima, a što ovaj Acoustic pruža u velikoj mijeri. Distorzija nije savršena, ali je sasvim upotrebljiva, pogotovu ako želite da namjestite neku blues boju tona sa malo drivea. Pojačalo bi moglo da se uporedi sa starim Roland Cube 100 pojačalom koje je takođe urađeno FET tehnologijom i sličnog je gabarita i koje sam imao neko vrijeme. Mislim da Acoustic svira lepše i prirodnije, Roland je hladniji, ali i to je jako dobro staro pojačalo. Zvučnik u Acoustivu je bolji od Rolandovog.

Na kraju da napišem da su snimci napravljeni u dnevnoj sobi putem jeftinog Peavey mikrofona koji je uboden u Behringer miksetu, a ova u Luna zvučnu karticu. Svi snimci su sirovi i nije rađena nikakava post produkcija, znači da ono što se čulo prilikom snimanja prenjeto je ovdje onoliko vjerno koliko je to oprema za snimanje dozvolila.

preuzeto sa gitare.info

Torek za marsikoga ni bil dan lahkih odločitev. Medtem, ko so se nekateri ukvarjali s tem, ali bi televizijski kanal preklopili na hokej ali na fuzbal, so si spet drugi razbijali glavo s tem, ali bi jo pihnili na koncert Zenzile ali pa na WHY? Zelo verjetno je bil marsikdo v teh negotovih časih razpet še med kakšnimi bolj esencialnimi vprašanji, nekateri pa imamo občasno vendarle srečo. In hodimo po koncertih, ki nam pašejo in se imamo fino. Ne bomo s prstom kazali na skupinske športe prepotenih moških, ampak živelj na WHY? Menzi bi na kak drug dan morda vendarle bil bolj številčen. A nič ne de. Nekako je stvar izpadla precej kul v intimnem vzdušju Menze pri koritu.

Na odru se je najprej udejanjil Josiah Wolf, starejši izmed dveh bratov, ki sta z ostalimi člani benda skrbela za glasbeno izkušnjo večera. Josiah je nastopil na stolčku v oprijetih kavbojkah in z akustično kitaro. Vsega skupaj je fantu pripadlo kakih 25 minut nastopa, privoščil pa nam je par prijetnih akustičnih izvedb s svojega albuma in nekaj priredb. Nekaj kar odlikuje Josiaha, njegovega brata Yonija in pravzaprav celoten bend, je smisel za humor. Josiah se je tako pred izvedbo Chelsea Hotel Leonarda Cohena recimo pošalil v smislu: “Tole je bila glasbena želja. Sicer od nikogar, ki je sedaj tu, ampak nima veze.” Za konec nam je sicer zaigral The One Sign, skladbo s svojega nedavno pečenega albuma. Težko bi rekli, da je bilo v njegovem nastopu kaj revolucionarnega, nadvse krivično pa bi ga bilo označiti za nezanimivega. Na čednih fantih s kitaro je pač vedno nekaj čarobnega, pa tudi takrat, ko svojega instrumenta ne obvladujejo do potankosti. No, Josiah kakopak ni eden takih pozerjev in ko k prijetnim melodijam in vokalu doda še nekakšno napol-otožno-napol-toplo-folk-življenjsko liriko, je stvar zelo poslušljiva. Josiah v solo verziji se je poslovil precej hitro, po pavzi za čik in pivo pa je že nastopil tudi kot bobnar: z bratom Yonijem in ostalimi tremi člani zasedbe WHY? Zakaj pravim po pavzi za čik in pivo: v Menzi se na Yonijevo željo v torek ni kadilo – kot je pevec sam pojasnil med koncertom zaradi dima strašno težko poje, živcirali pa so ga tudi telefoni. Drugih pritožb sicer ni imel in je bil pravzaprav odlično razpoložen. Kar ni mogel prehvaliti ljubljanskega gradu („You have a wonderful castle, a wonderful castle!“), navdušen pa je bil (kakopak) tudi nad publiko. In vsi vemo, kako neskončno prija, ko nam nekdo piha na dušo, zato bi se koncert že s tega vidika le stežka zazdel brezvezen. Ni pa šlo le za to, WHY? so tudi sicer skupina zelo skuliranih ljudi. Delujejo utečeno in odigrali so lep, jedrnat del svojega repertoarja. Pretežno so se osredotočili na predzadnji album Alopecia (sklepanje po neki statistični metodi, ki se ji reče “na uč”, nam pove, da so ga odigrali praktično tri četrtine), dodali pa še tri ali štiri skladbe z drugega albuma Elephant Eyelash. Morebiten strah, da bodo predstavljali predvsem zadnji album Eskimo Snow, je bil popolnoma odveč, saj so z njega prav tako le odigrali tri ali štiri pesmi. Če je moj spomin kaj vreden, so se prvega albuma Oaklandazulasylum, kot je v navadi, popolnoma izognili. Ugibam, da zaradi tega nihče ni bil resneje razočaran. Koncert je vsekakor izpadel dovolj celovito in konsistentno tudi tako. Verjemite mi, če bi mi mnogo let nazaj kdo dejal, da se bom znašla na koncertu zasedbe, kateri tako radi pridajajo oznako hip-hop/indie rock, bi samo čudno gledala, kdo si je sedaj izmislil tako trapasto zmes žanrov. WHY? so v torek dokazali, da stvar sploh ni tako trapasta kot se morda sliši ušesom, ki niso vajena ravno vsega. En tak zelo fin in prilagodljiv bobnarski ritem, ki zna ujeti tako Yonijevo hitrogovorstvo kot počasnejše izpovedi, kitarist, ki ni prilezel ravno iz prvega koruznega nasada ter Yonijeva komunikacija in prava mera nastopaštva (med koncertom je recimo poskušal splezati po drogu sredi odra – verjetno se mu je za trenutek zazdelo da je Eddie Vedder, skandiral ime šampona za lase in sam sebe pohvalil, ko je v publiko pred izvedbo zadnje skladbe oddal list s seznamom skladb, saj si je v svoji briljantnosti to skladbo uspel zapomniti) so sestavili prav nadpovprečen večer. Nastop ni bil megalomanski, saj tudi ne gre za tovrstno skupino glasbenikov, bil pa je zelo prijeten. Kar se mene tiče, popolnoma vreden tega, da tudi pomembna športna tekmovanja, ki so se bojda odvijala dotičnega večera, ostanejo spregledana. A vsakomur naj vendarle pripade svoje. Obiskovalci Menze smo svoje dobili in po Yonijevih besedah ne bo ostalo samo pri prvem obisku.

Zadnja skladba, ki so nam jo tokrat zagodli, je bila These Few Presidents in nadvse prijetno je, s sicer ne polno, a zato zelo razpoloženo Menzo, zapeti že praktično ponarodeli verz: „Even though I haven’t seen you in years, yours is a funeral I’d fly to from anywhere.“ Posnetek si lahko ogledate spodaj in ker je funkcionalnost zračnega prostora v teh dneh vprašljiva reč, lahko res upamo, da nam vsaj na njihove koncerte ne bo treba leteti, ter da nas res spet obiščejo v doglednem času.

Tekst: Nina Hlebec
Foto: Matjaž Jaušovec

Recenzija preuzeta sa http://rockonnet.com

‘Predajem se’, priznao sam napokon bespomoćnmo, negdje oko treće pjesme na albumu…
‘My Buddy Moose’, rekao je Zlatko.
‘Prvi put čujem.’
‘Bend iz Rijeke.’
‘Ma daj?!’
‘Ovo im je drugi album.’

U dva tjedna, koliko je prošlo od ovoga razgovora, kupio sam oba ostvarenja My Buddy Moosea i redovno ih slušam i preporučujem uokolo, zajedno s novim Joshom Rousom i Drive By Truckersima, i drago mi je da mogu nekome otkriti da u Rijeci žive nekakvi tipovi koji prave senzacionalnu lijepu muziku.

Da ne griješim dušu, u nas, naravno, ima lijepe muzike i bez njih, ali ova pametna, duhovita i osjećajna prijateljska americana je najbliža mome srcu.

I sada sam, evo, My Buddy Moose podijelio s čitateljima, a u tome je veselje pisanja za novine.
Izuzmemo li, dakako, sramotno velike pare koje Ninoslav Pavić svakog mjeseca lopatom ubaci na moj račun. O tome ne mogu pričati, ali dobro informirani ionako sve znaju.

Slast je i blagoslov zaista kada osjetiš nešto, doživiš ljepotu ili ružnoću, smijeh, tugu ushit ili gađenje, i to možeš podijeliti sa sto ili dvjesto tisuća ljudi. Podijeliš osjećaj s njima i točno pogodiš ono što su oni sami doživjeli.

‘Kao što ste mi čitali misli’ reče mi katkad netko na ulici, a je se zadovoljno nasmiješim, jer takav sam dojam upravo i htio postići.

To je, napokon, moj posao, uhvatiti duh svijeta i vremena, prepoznati njegove značajke i pokušati ih jednostavno objasniti, čak i ako ti se ponekad učini da je to sve uzaludnije i svakim je danom sve manje onih koji te žele čitati. Ima jedna užasna novinarska poslovica koja kaže da nikad ne možeš dovoljno podcijeniti čitatelje. Još kao novinarski početnik, kada bi neki cinični vetera struke preko pelinkovca izjavio tu strahotu, znao sam da je ona pogrešna.

Novinari koji nema poštovanja za čitatelje, rekao sam sebi, ni sam ne zaslužuje da ga poštuješ. Za mene je, pod jedan, čitatelj bog. Pod dva, s bogom se ne zajebavaš.

Tvrdo se družim ova dva aksioma, premda me okolnosti u medijskoj industriji često pokušavaju obeshrabriti. Gledam budale kako i u novinama i na televiziji sustavno zaglupljuju čitatelje i gledatelje, gaze dostojanstvo osoba, golicaju najsramotnije ljudske slabosti, a raja ih tako žudno kupuje, da jedva mogu namaknuti dovoljno svojih plastičnih điđa i ogledalaca.

Ipak, mene to ne zanima. Uspješno odolijevam prostačkoj zavodljivosti novinarskog turbofolka.
‘Pa daj, šta se praviš fin’, reče mi netko prijekorno,, ’svi se u neko doba, poslije ponoći i nekoliko viskija, razvalimo na Seku Aleksić.’

E, pogrešno! Ja se ne razvaljujem na Seku Aleksić. Meni molim vas, donesite, My Buddy Moose. Može vam se učiniti čudan moj izbor, upravo kao što imate puno pravo zaključiti kako nema mnogo smisla svirati americanu u Rijeci. Americana čak ni u Americi nije pretjerano isplativ muzički žanr. Nema tu ni bisernih ogrlica, ni Ferrarija, ni sisatih plesačica koje se razbludno uvijaju oko steroidnih crnaca što vladaju top listama.

Tu je riječ samo o muzici. Iskrenosti, poštenja i skromnoj posvećenosti poslu. Jedinome što zapravo vrijedi i ostaje, i na disku i na novinskom papiru!

U svetskim razmerama The Bambi Molesters su, uz slovenački Laibach, najpoznatiji rok sastav koji je ponikao sa prostora bivše Jugoslavije. Oni sviraju takozvanu surf muziku. Tvrdi rokeri nisu voleli ovaj žanr. Poznata je izjava Džimija Hendriksa na Monterej pop festivalu 1967. godine: „Nikad više nećete čuti surf muziku“. Do filma Kventina Tarantina „Petparačke priče“ ona je bila prokazana i donekle zaboravljena.

Sinematična priroda i privrženost adolescentnom doživljaju sveta – bezbrižnost, zabava, plaža, sunce, pesak, devojke i automobili – su odlike surf muzike. The Bambi Molesters na albumu „As The Dark Wave Swells“ zvuče kao da momci iz sastava Calexico, na instrumentima koje su koristili članovi slavnih surf grupa The Ventures i The Surfaris, izvode najpoznatije teme ove muzike, pod supervizijim Enija Morikonea i Džeka Ničea. Zvuci i slike su spojeni u jednu vrlo evokativnu celinu. Suncem obasjan, vedar i nasmejan film se odmotava u glavama ’slušača’.

Kao i na ranijim albumima sastava The Bambi Molesters – „Sonic Bullets – 13 From The Hip“ na primer – i na ovom gostuju poznata svetska rokerska imena. Kris Ekman je producent ove ploče, a Kris Kakavas svira organu u tri numere, od kojih je jedan obrada legendarne teme „Siboney“. Originalne kompozicije Dalibora Pavičića, naslovna i „The Kiss-Off“ na primer, zadovoljavaju najviše standarde. Bend svira sigurno i precizno. Surf sastava The Bambi Molesters ima ubedljivost koji su imali vesterni Serđa Leona i Serđa Korbučija.

Riječki bend My Buddy Moose se takođe ogleda u jednom ekskluzivnom rok žanru. Reč je o takozvanoj amerikani. Definiše se na razne načine. Najbolje je shvatiti kao razradu rokerskih ideja Nila Janga, Grema Parsonsa i Boba Dilana, usklađenu sa novim senzibilitetom.

Na albumu „Wonderful Feeling Of Emptiness“ ovaj riječki bend zvuči kao mešavina The Jayhawks i ranih Wilco. Učešće „kralja amerikane“ Haua Gelba – svira gitaru u naslovnoj pesmi – je sertifikat koji svedoči o kvaluitetima ploče. Pesme Luke Benčića usklađene su sa pravilima žanra. Nastup pevačice Silvije Gaćine u numeri „Tonight“ je efektan kao onaj koji je imala Marijana Disar u pesmi „The Ballad Of Cable Hogue“ sastava Calexico. Bilo bi lepo čuti My Buddy Moose na beogradskoj sceni. Ovaj album ih apsolutno preporučuje.

Nakon detaljnog preslusavanja novog promo materijala punk rock sastava Blankfile, ostajem sa utiskom da je ovo ne samo jedan u moru punk rock bendova, vec upravo jedan od rijetkih koji se po necemu izdvaja iz mase. Ne samo da pjesme imaju zreo zvuk, vec imaju i zrele tekstove i upravo onu dozu ‘svjetskog’ koja je potrebna jednom bendu da bi ostavio trag, a ovi mladi momci su na dobrom putu da to urade.

In the Alley of Dark, cista energija prenesena na publiku, od prvog do posljednjeg tona, slusljiva, uporna u tome da slusaocu ostane u uhu dugo poslije slusanja, i u tome sasvim uspjesna. Na posljetku, punk rock i jeste pravac koji odise nepresusnom energijom, ali kod ovih muzicara se to, ako je moguce, jos vise istice iako je pjesma tematski velikim dijelom mracna. Energija nadvladava mrak i ostavlja tracak nade “in the alley of dark” kao sto to i pjesma sama kaze.

Every Calculated Step, nadahnuta mladalackim duhom, nezaustavljivim adrenalinom, nedodirljivim buntom, sigurno djeluje inspirativno na publiku jer takva pokretacka energija vas ne moze ostaviti ravnodusnima. Ma koliko studijski snimak zvucao energicno, svi znamo da se nikad ne moze porediti sa zivim kontaktom benda sa publikom, ali se ta razmjena energije moze naslutiti slusajuci ovaj album. Ako vas studijski snimak pomjeri na ovaj nacin, onda samo mogu da zamislim kakav je pravi dozivljaj osjetiti to u masi ispred bine.

Our Testament, numera koja je ujedno i moj licni favorit, ispunjena je fantasticnim rifovima, promjenama tempa, perfektnim uklapanjem Gandijevog govora iz istoimenog filma u koncepciju pjesme koja je nabijena buntom, prkosom i neunistivom vjerom. Svaki instrument dolazi do izrazaja na sebi svojstven nacin kroz nekoliko instrumentalnih dionica, dok se vokal stapa sa podlogom bas u odgovarajucim momentima u kojima prenosi poruku slusaocima: “Break me and I will rise again.” Mozda ne originalna poruka, ali definitivno upecatljiva, ubjedljiva i ureziva u sjecanje, u kompletu sa cijelom numerom.

Promo album “In the Alley of Dark” je bez sumnje osvjezenje na nasoj muzickoj sceni i definitivno vrijedan paznje. Mene su uspjeli kupiti sa svega tri pjesme. Zeljno iscekujem novi album u cjelini i zelim clanovima Blankfile-a puno srece u daljem radu i promociji, kako na nasim prostorima, tako i u inostranstvu. Zasluzili su da se procuju i sire.

Audio: Our Testament

Tekst: Our Testament

Another kill,
Few numbers drawn from your receipt
In the cloud of napalm you’ll wait
Till enough blood gratifies the
Leech of greediness that’s raising your regrets
Still there is one more fact that you have managed to let slip away
I’ve never been more aware
Break me and I will rise again
From the ashes of my own discontent
There’s nothing in this world that can bleach out the stain that you have left
On my soul
Ensure that truth is kept away
While darkness eats you from within
1000 demons on your back
To you it’s just another game
Instigate wars to
Accumulate your wealth
The day will come when you’ll confront ideas you can’t manipulate
We’ve never been more aware
Break me and I will rise again
From the ashes of my discontent
There’s nothing in this world that can bleach out the stain that you have left
On my soul
Scars remain
Break me and I would rise again
My blood, my faith is nothing you can erase

http://pljuga.com/2009/03/17/blankfile/

Svakim novim izdanjem autoportret Gin Coolera čini se bogatiji za neko novo lice. Ovdje ne mislimo toliko na gostovanje Zorana Predina, koji je bez zadrške odjenuo skladbu šivanu baš po mjeri njegova stila, već na raznovrsnost glazbenih gesti koje Cooleri s lakoćom spajaju u jedinstven izraz lica. Akustičnim pristupom popu, samozatajnom lirikom i povratkom na ogoljenu suštinu glazbe oni kao da žele ukazati na sve one, od buke i blještavila skrivene, rukavce kojima muzika obilato i još uvijek nesmetano teče. No možda više od svega, Gin Cooler prenosi ugođaj.

Tako su nam prethodnim single-om “Lastovo”, nagovjestili lakoću kojom prolazi ljeto i za sobom ostavili neprolazan okus sjete, da bi novim single-om “Dovoljno Sami” otkrili svoje starogradsko naličje i šansonijerski prenijeli intimu koju tek zima može u pravoj mjeri naglasiti. Ipak, oni pričaju priču o samoći, zapravo o nedostajaloj vrsti samoće za kojom čeznu predugo razdvojeni ljubavnici, čekajući vlastiti dio neba.

U njihov svijet nas uvodi Jana Dolečki, osjenčanim, treperavim glasom nedostajanja koji Predinov uvjereni bariton pomalo, nježno ali strastveno smiruje. Ova je pripovjedna osnova prisutna i na instrumentalnoj ravni gdje zatičemo zaplete i rasplete, izmjene ritma i melodije ali i naglaske kojima vješta violina Emila Gabrića u suradnji s harmonikom Mladena Kosoveca inače složenu kompoziciju Luke Pavića, pretvara u toplu romansu koja teče poput evergreena. Temperamentu cjelokupne izvedbe uvelike je doprinio plodonosan suživot udaraljki Kreše Linkea, bubnjeva Vjeke Polovaneca i basa Mladena Munivrane koji su u baladu unijeli elemente nepatvorenog, dinamičnog swinga. No, Cooleri nisu stali samo na tome već su dodatne asocijacije pobudili uporabom drombulje koja nakon neobvezno fućkane teme sugerira da Gin Cooler nastanjuje i jedan drugi, surealniji svijet.

Svakako iznimna prisutnost na domaćoj sceni, Gin Cooler, svojom nepretencioznom posvećenošću glazbi kao životnoj inspiraciji ovim je izborom možda i nesvijesno najavio da od nadolazećeg im albuma treba očekivati putovanje kroz jedan od najraznovrsnijih sastava što djeluju na hrvatskom jeziku. Sastava koji već dugo piše, svira i živi s glazbom ne mareći za ishod, putujući s njom do onog predanog trenutka kada se na putu “koraci više ne broje”.

Recenzirao: Vukan Marinković

preuzeto sa http://www.myspace.com/gincooler

Art Diler ima definisan “sound” i produkciju koju zahteva hard rock orijentacija. Lično bih dodao malo više “sirovosti” na glavni vokal samo da bih dobio tu potrebnu oštricu i malo veću “ljutinu” na glasu. Ovo je samo savet nikako zamerka. Vokal i prateći vokali su uradjeni kako treba i gde treba.

Art Diler zvuči muzički zrelo i definisano. Drugo je pitanje čemu se oni nadaju na tržištu gde vladaju zakoni silikona? Za prvi album dosta. Sam pokušaj izdavanja ovakve ploče u ovom” digitalnom” vremenu je ravan uspehu i zahteva poštovanje. Danas kada svi beže od prave svirke (mislim na srpsku muzičku scenu) Art Diler se hvata sa time u koštac i …svira. I to jako dobro! Oni su koncertni bend. Koliko je to sada isplativo….to je drugo pitanje. Njima treba velika scena da bi doživljaj bio pravi…svetla dim, pirotehnika, to su sve delovi obaveznog dekora hard rock benda.

Šta dalje? Jedini odgovor na to pitanje leži u koncertima. Art Diler mora da putuje i da svira…. da promoviše svoju ideju. Televizija njima ne čini ništa. Teško je i ne – fer takmičiti se sa pinkovim sisama. Živa svirka je ono što pravi bend da bude večan i da traje. TV je samo trenutan lek i posle se više niko ne seća… Moj savet je: Zaboravite TV vi ste koncertni bend.

Muzički bih poradio na aranžmanima za sledeći album. Album”MIRIS JESENI” nema iznenadjenje u sebi. Sve je očekivano i može da se predpostavi šta je sledeće. Produkcijski morate da odete korak dalje. Iznenadjenja teraju publiku da kupe Cd i da ga vrte do besvesti. Komplikovan aranžman uraditi jednostavno i muzički efektno – to je kreativnost.

Art Diler je napravio prvi korak na muzičkoj sceni. Najvažniji. Album je izdat. Povod za svirke je tu. Posle mnoštva koncerata doći će i nove ideje, otvoriće se neki novi putevi. Nadam se da će i drugi bendovi koji kao Art Diler traže svoje mesto pod suncem početi da sviraju i da postoje. Srbiji treba muzička transformacija i različitost u muzičkim žanrovima. Dobili smo dobar hard rock bend. Čuvajmo ga. Dobro sviraju, melodija je tu, lepo izgledaju… to je to što privlači publiku na koncerte i zbog čega se pale upaljači u mraku…

Moj favorit: ” Dok me pogledom streljaš “. Izdavač: PGP RTS 2009

piše: Dragan Petrović
jazz pijanista i kompozitor- producent

Artikl prezuet sa naseg partner sajta Urbanasrbija.com

Album vrvi nekim vrlo zanimljivim stvarima. Prvo svima željnima dobre (i kompleksne) svirke ovaj album će ispuniti želje. Drugo album vrvi melodijama. Treće što je najbitnije, album ima backing trackove. Dakle album nije dug. Ima 5 pjesama i 5 backing trackova.
Što to znači? To znači da imate prave snimke bubnjeva i bas gitare sa albuma, samo bez gitare.

Cijela stvar sa tim backing trackovima je vrlo zanimljiv koncept jer vam to daje mogućnost da «nadmašite Shimu» ako možete. Sve pokušaje toga ćemo objaviti kao vijest na naslovnoj stranici. Molio bi samo da se obratite nekome od administratora ako napravite nekakav video ili audio zapis istoga. Na backing trackovima je bubanj i bas i na to se doslovno može nasnimiti svašta (pa čak i vokal). To bi bilo jako zanimljivo čuti. Možda se dogodi i nekakva suradnja. Dajte sve od sebe. Možda se nađete na CD-u ili koncertu. Na našoj stranici ćete se naći sigurno. Još jedna pozitivna strana ovoga je da čujete što točno basist radi i naravno koliko je to sve prirodno ili «zemljano». (na cd-u se čuju uzvici bubnjara na određenim djelovima).

King Without Kingdom!

Ovo je hard rock instrumental. Bubanj zvuči moderno i popraćen je čvrstim bas dionicama. Bas dionice su djelomično ugurane u drugi plan jer kod Shime gitara ima ulogu gitare i «vokala». Naravno shime nas odvede svuda unutar ovog djela. Naime ovaj cijeli album je otvoren interpretaciji. Prema tome, album te može odvesti na raznorazna mjesta ako mu dopustiš. Zanimljiva stvar vezana za ovo djelo je da u jednom trenutku gitaru preuzme Chris Impellitteri. To je shred kolega koji je donio svoj novi singature model na snimanje i u par pokušaja snimio svoj solo. Čovjek je inače čudovište za gitarom. Izuzetno brz i čist gitarist što je najbitnije. Proglašen je drugim najbržim gitaristom u svemiru. Pa onda to nešto znači. Njegov solo je kao tornado koji ruši kuću. Odjednom upadne i obaspe te milijardom nota (no naravno ne bez razloga).

Ovo je ipak album koji gura granice i sam se zove ovisnik o tonu, dakle to je mjesto gdje se oni koji su ovisnici o tonu zabavljaju. Da se razumijemo, Shime je abnormalno brz i stvarno je maher u svjetskim razmjerima i radi unutar svoje niše instrumentalne gitarske glazbe, ali kao kontrast Impellitteri je što se tiče brzine kao Shime na speedu. I dok je Chris gitarski ostao u svijetu neoklasike i otišao prema brzini, Shime se polako vratio korijenima i tonu koji postaje najbitniji. Radi toga mu album zvuči iskrenije i ima više «feelinga» jer cijela priča ide kroz manje rack efekata i tu su samo prsti i žice i to je ono što radi glazbu.

Cro[OK]atian Business

Ovo je blues rockerica. Tko nije nikada vidio shimu kako uživo svira gitaru teško mu je ovo objasniti. Ali Shime je doista velik čovjek. Na videima se to ne vidi toliko. Kada on primi taj vrat od gitare, on kao da popusti pred svom silom koja ga stišće. I to stvarno moćno izgleda. I onda ta svirka isto dobije drugu «boju» i to će upućeniji možda bolje razumjeti. No u svakom slučaju ta gitara ima enormnu količinu muda. Pred kraj pjesme se pojavi malo starih znanaca. Vjerojatno od tuda iz naziv pjesme. Kada radiš s Hrvatima mora biti malo nečeg tuđeg.

Time To Go

Ovo djelo je malo više u satriani duhu. Ovo je instruemntal sa manje drame, a više opuštenja. Ovo je «sunce se probilo kroz oblake» tip instrumentala. Jako ugodno za poslušati.

BlueS RV

Instrumentalno djelo koje u kojem Shime odaje počast blues legendi Stevie-Ray Vaughanu (SRV). Stoga i igra sa imenom pjesme. U doslovnom prijevodu bi to značilo Blues Recreational Vehicle. Dakle RV je oznaka za onaj minibus/kamper. I ovo je baš to. Ovo je naprosto gušt slušati. Na trenutak imamo taj texas stlye blues, a par sekundi tipičnog Shimu. Ali ovo je baš texas shred blues. Bubnjevi i bas su isto složeni da vuku na taj stil.

Requiem for MC

Ovo je malo klasičniji shime. Ovo je više metal shred. Ali i dalje je prisutno dosta bluesa i taj ton je tako specifičan. Strat na djelu. Naime ovaj cijeli album je praktički lišen distorzije. Ona je tu samo radi malo sustaina i da samo malo oboji ton i to je to. Ne služi nekoj drugoj svrsi. Gitara boja i gitara vodi slušatelja kroz različita raspoloženja.

Tko je god slušao Demonstratus i svidio mu se, s ovim neće biti razočaran.

Artikl preuzet sa naseg partner sajta Gitare.info

Prijatelj je došao do ove pedale na nekoj rasprodaji jer je stajala u prodavnici 2-3 godine a niko nije bio raspoložen da je kupi, vjerovatno prije svega zbog imena a i zato što je bila poprilično skupa. U originalu je koštala 200 i koji EUR. U međuvremenu je sprava i kompletna serija efekata kojoj pripada postala discontinued.
Uz malo provjeravanja na netu saznao sam da je AKAI Professional u stvari neka nezavisna firma koja radi kojekakvu opremu za profi segment audio tržišta i koju je veliki AKAI uzeo pod svoje. Čak im je i sajt odvojen od onog velikog, konzumerskog Akai-ja. Evo ih ovdje: http://www.akaipro.com.

Osnovno o uređaju

Ovo je hibridna drive pedala, tj. i lampaški i solid-state overdrive/distortion u jednom uz dodatnu mogućnost doziranja glavnih parametara expression pedalom.

Pedala nudi 4 moda rada, a to su:

• čista lampa
• čisti solid-state
• kombinirani mod, koji ima dva načina mixa
• smooth
• passion

Expression pedala se može iskopčati a može joj se i dodijeliti da se njome kontroliše level ili gain.
Unutra je, standardno, 12AX7 lampa, fabrički je to SOVTEK. Tu se tako pruža mogućnost širokog spektra varijacija na temu lampe i samim tim i na ukupni zvuk. (12AX7 drugih proizvođača, 12AT7, 12AU7, ECC82, ECC83 …) Rado ću isprobati par varijanti, čim nađem vremena za to.

Od kontrola tu su OUTPUT (level), DRIVE (gain), LOW i HIGH tone. Napajanje je standardno 9V, samo adapterom, naravno ne može na baterije jer to vuče struje k’o ludo. Pedala originalno stiže sa KORG adapterom od 600mA i tu je uočljiv jedan problem. Pedala je, pogotovo na većim vrijednostima levela ili gaina, pravila zujanje, prepoznatljivi 50Hz brum. Pošto sam se već imao prilike susretati sa ovim problemom i znao sam šta je u pitanju, uzeo sam da je napajam sa drugim adapterima. Kad ono, iz lošeg u gore, pogotovo u lampaškom režimu rada. Krenuo sam da probavam sve adaptere koje imam od pedala (10-tak kom) i od svih, bruma nema samo uz 2 adaptera: od ZOOM-a G2.1u i od Behringera VT911. Pa još da čujem da neko kritikuje Behringer Znači, pedala je izbirljiva na napajanje.

Izrada i kvaliteta

Izrada je vrhunska i vrlo kvalitetna, kompletno kućište je od jednog komada livenog aluminijuma, expression pedala je takođe od livenog i brušenog aluminijuma, donji poklopac je debeo i masivan, isto metalni. Pedala je teška kilu i 200 grama! Potovi su sa teškim hodom, prekidač je velik, robusan i vrlo glasno škljocne pa imate jasan osjećaj kad ste ga pritisnuli a kad ne (za razliku od npr. ZOOM-a, koji radi nešto kao gnjec-gnjec). Tu je još i rotacioni preklopnik sa 4 položaja, za biranje moda rada i mini klizni prekidačić za biranje funkcije expression pedale. Po sredini kućišta su prorezi za hlađenje lampe i tu ima jedan vizuelni trik: pošto lampa u režimu rada na 9V praktično i ne svijetli, ispod lampe je postavljena jedna narandžasta led dioda koja svijetli kroz lampu pa je to onako dosta impresivno, pogotovo u mraku. Eto, da se djeca vesele Pri vrhu kućišta je još i led dioda koja prikazuje režim rada efekta. O tome ću kasnije. Ima pravi true hard-wire bypass, baš kao što kaže proizvođač.

Nisam odoleo a da ne otvorim pedalu u ne zavirim malo da vidim stanje situacije. Pedala je prilično velika (22×19x7cm) a opet je prepuna elektronike i komponenti. U njoj su 2 prilično velike štampane ploče, na jednoj je polprovodnička a na drugoj lampaška elektronika, odvojene jedna od druge, odvojeno je i keramičko postolje za lampu a expression pedala ima dodatnu malu pločicu na kojoj je par pasivnih komponenti, veliki dvostruki potenciometar (2 pota na istoj osovini) i mehanizam po principu zupčaste letve. Sve vrlo precizno i vrlo solidno. Mali Žuti su osvojili vrhunsku tehnologiju i rade besprijekorno. (Na pakovanju pedale piše Made in Korea)

Zvuk

Pri opisivanju zvuka malko ću se pozivati na pedale koje sam već prethodno recenzirao (Uporedna recenzija – 4 x Tube Overdrive).

Prvo bih rekao da mi uopšte nije jasno kako su došli do imena za ovu pedalu jer efekat nije ni blizu High Gain distorziji i sigurno nije nešto što bi shrederima bilo atraktivno, već je po meni to više overdrive koji zalazi i u distortion područje. To je glavni razlog zašto mi se toliko sviđa pa sam ga zato i otuđio od prijatelja i usvojio u svoje stado

Da pokušam da opišem kako se to čuje:

1. Tube mod

U ovom modu pedala radi kao sasvim pristojni tube drive. Dozira drive u širokom rasponu ali uvijek tako da karakter gitare ostaje očuvan. Daje papriku ali u kolorit gitare ne dira; humbucker je humbucker, single je single, mahagoni je mahagoni a alder je alder. U ovom modu je pedala malo žešća nego H&K Tubeman a opet je blaža nego Mesa V-Twin s time da se uključuje i isključuje vrlo blago i fino, nema gruvanja ni naglih skokova ni u jednom smjeru. Pri maximalnim vrijednostima levela i gaina feed back poteže vrlo brzo i lako, čak i na sigle coilu ali se ne otima kontroli. Za bluesere i old-school rockere dušu dalo. Vrlo dobro urađen zadatak. Moram priznati da je to za mene bilo neočekivano prijatno iznenađenje od gitarski neatraktivnog imena AKAI.

2. Diode (solid-state) mod

U ovom modu je ovo više hardcore distorzija nego topli drive. Tako sam nekako i očekivao. Zvuk je ovako grublji i stisnut, nekako uži nego u tube modu. Sa manje prostornosti a više kompresije. Ovo bi se moglo koristiti kao super demonstracija razlika između lampe i tranzistora za sve one kojima je razlika nejasna. Tačno se osjeti šta se u zvuku gubi a šta dobija prelazom iz jednog u drugo i obratno. Skoro pa se razlika može opipati. Pri visokim postavkama parametara u solid-state modu se pomalo javlja rižavost. Ne puno, samo malo. Nije to ništa loše, mnogi vole baš tako i s ovime bi sigurno bili zadovoljni. Objektivno, diodna distorzija je kao i stotine drugih koje sam imao prilike čuti. Nemam joj šta posebno zamjeriti ali nemam zato ni ništa posebno da nahvalim. Neki prosjek.

3. Mješoviti mod (Smooth i Passion)

E, u ovome je i poenta cijelog uređaja. Clipping se mijenja u zavisnosti od dinamike sviranja. Na nižim nivoima signala to je lampom a kada se jače kresne desnicom onda se pali diodni clipping. Razlika između Smooth i Passion moda je u tome što je kod prvog prelazak postepen i postoji u sredini prelazno područje u kome rade i lampa i dioda i kako se lampa smanjuje tako se dioda pojačava, i obratno, dok je kod drugog prelaz oštar, do jednog nivoa lampa a onda oštro sječenje na diodu. Mislim da ne moram ni napominjati da Passion mod ima od mene potpunu ignoranciju i ne koristim ga uopšte. U mix modu led diodica prikazuje šta trenutno radi: kada je pogon na lampi onda svijetli crveno a kada je na diodi narandžasto, uz prelazne nijanse u Smooth modu. Ovakav mješoviti sistem clippinga nije nepoznata stvar i već je viđen na pojačalima. Najpoznatiji primjer ovakvog clippinga je Marshall JCM-900 i on mu daje taj toliko poznati karakter. Ova pedala je malo više bright karaktera nego JCM-900, kod Marshalla je malo više koncentracija na middle oblast. To mogu tačno da uporedim jer imam i JCM-900 pa mogu tačno da primjetim i opišem razliku. Ima se i širine i snage. Uz varijaciju tone potova može se naći i pravi woman sound a’la Clapton i masna oštrina kao AC/DC a i praštavi režeći Strat zvukovi. Akordi se ne razlažu, ostaju u definiciji.

U ovom modu pedala se najbolje koristi tako da se prvo lagano dempfuju rifovi u uvodu pa to ide iz lampe a onda ga raspališ da zarežu diode uz svu snagu pa na kraju pustiš da se laganim smanjivanjem dinamike ponovo postepenim prelazom zatopli na lampi. Oni koji imaju stil sviranja sličan ovom mojem bi sigurno bili jako zadovoljni.

Dodatne mogućnosti

Na kraju šlag: expression pedala. Može se iskopčati, što je besmisleno. Mogu joj se dodijeliti funkcije Level ili Drive potenciometra. To u praksi izgleda ovako: Ako je npr. pedali dodijeljena Output (Level) kontrola onda trenutni položaj Output pota određuje nivo Outputa sa pedalom u donjem, minimalnom položaju a gornji položaj ide do maximalne moguće vrijednosti parametra. Isti je princip i za Drive (Gain) kontrolu.

Ja ovaj uređaj koristim tako da pedalom kontrolišem Drive parametar i to tako da Drive pot držim na minimalnoj vrijednosti pa onda pedalom imam kontrolu nad cijelim opsegom Drive komande. U donjem položaju pedale tako imam nešto kao preamp ili fini boost, dodavanjem stiže crunch a preko polovine, pa sve do kraja je paprika. Tako praktično kao da imam trokanalnu kontrolu nad pojačalom. Kao da je ispred mene Tubeman ili V-Twin. Naravno, držim ga u Mix modu, kao što sam već rekao sa Smooth prelazom. To radi jako dobro i na ovakav sistem se jako lako naviknuti.

Zvukom sam jako zadovoljan. Toliko da mi je sada ovo glavna drive pedala. Kada hoću nešto baš ekstremno, onda preko AKAI-ja samo dodam Tubescreamer: drivea k’o u priči a riže ili Fuzza koje ni jedno ne volim ni na vidiku.

Kao i sve lampaške drive pedale, dodaje malo šuma u kompletni zvuk. Više nego Tubeman ali manje nego V-Twin. Malo Noise Reducera ako svirate sigle coil na jačim postavkama i rešen problem.

Zaključak

Dobra pedala sa obiljem mogućnosti i vrlo konkretnim i karakternim zvukom. Uz pojačalo koje ima dobar clean i ovu pedalu dobijate praktično 4 kanala kojima nijedna modeling sprava ne može ni blizu da parira. Da je više ovakvih sprava valjda ni dobri stari Rock ne bi tako odumirao.

Recenzija: http://gitare.info

Dakle, ovdje je riječ o entry level gitari koja dolazi iz Ibaneza. Model SA260FM. Prilično svestrana gitara tipičnog superstrat oblika HSS konfiguracije namijenjena poečtnicima, ali i onima koji to više nisu svojom cijenom bi trebala konkurirati nekim malo skupljim Squier modelima i opčenito ostali entry level gitarama. Gitara je rođakova, ali sviram je konstantno godinu dana

PODACI

Neck Material: 3pc Maple
Neck Type: SA
Body: Mahogany body/ Flamed Maple top
Frets: Medium frets
Fingerboard: Rosewood
Inlay: Pearl dot inlay
Bridge: SAT Pro II bridge
NeckPU: AHS1
MiddlePU: AHS2
BridgePU: True Duo
HW Color: CH

IZRADA

Zanemarimo sad nono gdje je gitara izrađena. Jer ja ne vjerujem dok ne vidim. Gitara je vjerovatno iz Indonezije ili šta ja znam. Iako je gitara u suštini od mahagonija ona je i prilično lagana. Gitara je i uz javorov top što i označava kratica FM=Flame Maple dosta tanka gledano iz profila. Izrada i završna obrada je gledajuči taj cjenovni rang i više nego zadovoljavajuća. Mišljenja sam da se od ove gitare i mahagonija koji je u njoj previše ne može očekivati, ali zavržna obrada je odlična. Svi spojevi su korektno odrađeni. Vrat je naime bolt-on konstrukcije i savršeno naliježe. Što se kod ovog cjenovno ranga znalo zalomiti nekim renomiranim proizvođačima. Vrat je inače napravljen iz 3 dijela javora sa fingerboardom ili hvataljkom od palisandera. Dakle klasika. Na vratu su još Pearl Dot inlays. Vrat sam po sebi ne bi mogao klasificirati u neki oblik. Možda neki plitki U oblik. Malo veća zamjerka ide na plastični nut koji je moj rođak uslijed nestručnog stavljanja žice uspio slomit

ELEKTRONIKA

Gitara je HSS konfiguracije magneta sa ibanezovim magnetima od kojih je najimpozantniji ovaj humbucker na bridgeu. Mašinice su no-name i na njih ide zamjerka jer su malčice neprecizne, no opet napominjemo da je to cijenovni rang kojekakvih Squeira, Cortova pa se više ni ne očekuje.

Ovaj HSS konfiguracija je dosta raznovrsna i dopušta sviranje velike večine stilova + imamo i coil tap na tone potenciometru. Dakle s time i još 2 nove pozicije za kombinaciju. Tu je i SAT PRO II bridge. Nekakav valjda križanac između vintage tremola i modernih ibanezovi ZPS sustava. Upotreba gore navedenog uz intenzivno korištenje uzrokuje raštimavanje što također nije nešto zbog čega se treba uzbuđivati. Doduše sve do neke mjere i normalne svirke če štim ostati na mjestu na melo veče divljanje ne! Sa elektronikom nisam imao problema ovu godinu dana korištenja

ZVUK

Ja sa svojim staračkim stilom teško mogu biti referenca, al pokušajmo. Gitara na suho dosta dobro rezonira i ima jedan zdravi akustični ton. Gitara meni zvukom meni nije legla. Njen zvuk ipak vuče u modernije vode bez nekog vintage štiha. Svirana je na različitim pojačalima od Laneyja VC15 do PRS Dallasa. Dakle iako je prilično raznovrsna zvukom meni se nigdje osim na 2. i 3. poziciji gitara zvučno nije svidjela. Možda je bilo do setupa, jer su žice bile postavljene cijelo vrijeme dosta visoko, ali je u zvuku jednostavno nedostajalo dinamike. Na neck singleu se da izvuč stvarno lijep clean koji i nije toliko sterilan koliko moež bit na RG serijama. 2. pozicija daje lijep country trezven ton. 3. pozicija dakle samo middle pickup je pogođen i stvarno lijepo djeluje sa malo drivea. Humbucker je prilično pogođen u kombinaciji sa singlovima i 4. pozicija lijepo zvuči. Po meni problem je 5. pozicija, dakle sami humbucker. Po meni je presvijetal, kao da se ne radi o mahagoniju koji bi mu opet trebao davati neku debljinu i potamniti zvuk. Igranjem na par pojačala nisam uspio izgubiti. Zvuk je jednostavno svijetal. Sa coil tapom je napravljen stvarno dobar posao i sada je humbucker gotovo tipični single coil.
Dakle, zvuk je subjektivna stvar ali meni ova gitara nije sjela. Doduše nekome drugome hoće. Sustain je bogat, što je s druge strane čudno s obzirom da je vrat bolt-on i da gitara ima tremolo.

FEELING

Tijelo je tipičnog superstrat oblika sa dobro izvedenim konuturama i lijepo naliježe uz tijelo. Gitara nije ni približno teška. Vizualno gitara je oku ugodna. Vrat je meni lijepo legao. Širok je, a tanak. Neka čudna kombinacija, al radi.Dodajmo još tome da vrat nije lakiran što je također, bar meni dobra strana. Dosta dobro i fino napravljeno. Pragovi su iznimno dobro postavljeni i nema nikakvih problema sa buzzom, al ibanez je rijetko kada tu imao problema.

ZAKLJUČAK

Da rezimiramo. Gitara je za cijenu od 2800kn solidna. Kad se pogleda što se sve za te pare nudi. Opet s druge stranepostoje i drugi proizvođači za kojima se može posegnuti. Ja bi radije dodao još par stotina kuna i kupio polovnog MEX strata, ali to sam samo ja jer takav zvuk tražim. Ova gitara je prosjek, nije najbolja, al daleko je od najgore. Rekao sam već, dosta raznovrsna i za početnika kao stvorena. Kao što sam već napomenuo. Oblikom, a i zvukom ovo je tipičan superstrat, modernog zvuka i modernog feelinga. Znači gitara vrijedi svojih novaca.

Link recenzije: http://www.gitare.info